“Solidarnost ne milostinja”

Jedan od izazova s kojima su se suočavale međunarodne grupe bio je kako na odgovarajući način organizirati podršku. Ovaj izazov je posebno bio relevantan za odnos sa osobama koje žive u Bosni i Hercegovini. Da li one koji žive u teškim uslovima treba smatrati žrtvama ili građanima? Da li praktikujemo milostinju ili solidarnost? Prilikom dostave humanitarne pomoći, kako poštovati dostojanstvo primaoca? Ovo pitanje dostojanstva pokreće, na primjer, belgijska aktivistica Lieve Snellings u izvještaju koji je napisala o konvoju za Tuzlu 1994.:

„Žene [u Tuzli] nam mnogo puta govore kako im je teško da zavise od pomoći. „Obično se brinemo o sebi“, kažu, „u stvari, uopće ne volimo da ovisimo o pomoći“. Kao da im na taj način nestaje dostojanstvo.

Dvije stvari mi padaju na pamet zbog svega ovoga:

Tokom našeg putovanja u konvoju do Tuzle, vidjela sam čovjeka kako baca čokoladu kroz prozor kombija. To me šokiralo. U početku nisam znala šta se dešava. Sjetila sam se, majka mi je pričala, da im je bilo drago za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su im Amerikanci dali čokoladu. I činilo se da su ljudi ovdje također voljeli čokoladu (muškarci su dobili pivo). Ali, kada su mi Tuzlanke rekle kako je teško ovisiti o pomoći, shvatila sam da morate biti vrlo oprezni u pružanju podrške. Kada ljudima oduzimate dostojanstvo, kakvu korist, kakav profit ima ova pomoć, osim da se osjećate super moćnim kao pružalac pomoći?

Bilo je suprotno iskustvo kada smo Tuzlankama rekli šta smo donijeli sa ženskim konvojem. Kada smo rekli da je u kamionu šminka, svima je bilo drago. Ne možete im učiniti veću uslugu. “Sve dok možemo da se brinemo o sebi, da se činimo lijepim… možemo da sačuvamo svoje dostojanstvo”, rekli su. Ako sam ikada sumnjala (a jesam) i pitala se da li je šminka dio ratne pomoći, sada sam 1000% uvjerena da je na vrhu liste.”