Putovanje Gerarda Spekmana u Sarajevo

Gerard Spekman iz Amsterdama, rođen 1919, bio je jedan od 50-ak učesnika mirovnog marša Mir sada 1993. koji su ipak uspjeli ući u Sarajevo. Tokom Drugog svjetskog rata i progoma Jevreja u Nizozemskoj i Amsterdamu, Gerard nije mogao učiniti mnogo. To je u velikoj mjeri utjecalo na njegovu odluku da po izbijanju novog rata u Evropi 1992. ne ostane samo posmatrač, pogotovo jer je svoju vezu sa BiH ostvario ranije prilikom pohođenja svetilišta u Međugorju. Iako je u ljeto 1993. imao isplaniran godišnji odmor sa unucima, priključenje mirovnom maršu Mir sada i posjeta Sarajevu, činila mu se važnijom i jedinom ispravnom odlukom.

Vozom je putovao od Amsterdama do Zagreba, a od Zagreba do Splita avionom, gdje se priključio ostalim sudionicima marša Mirs Sada. Na putu je vodio dnevnik, u kojem je u kratkim crticama opisivao iskustva i  promišljanja. Ramsko jezero, bila je posljednja stanica njihovog masovnog kolektivnog putovanja. U svom dnevniku, Gerard piše kako je bio umoran od rasprava koje su se vodile na jezeru, a dodatno ga je frustrirala i jezična barijera, usljed čega je teško mogao razumjeti diskusije i dalje planove.

Nakon što je iz sigurnosnih razloga nastavak marša ka Sarajevu otkazan, Gerard i oni najodlučniji nisu željeli stati. Formirali su manji automobilski konvoj sa 50-ak ljudi, koji zbog ratnih dejstava nije mogao pratiti planiranu rutu marša. Stigavši do Zenice, nakon žustrih rasprava od UN-a su ipak uspjeli dobiti dozvole zadalji prolazak ka Sarajevu. Iako su se prilikom putovanja uspjeli upoznati sa ratnim prizorima, ulazak u opkoljeno Sarajevo bio je poput ulaska u paralelnu dimenziju. Gerard je u Sarajevu proveo dva dana. Prvu noć noćio je u hotelu Holiday Inn a drugu noć, ugostila ga je u svom domu Sarajevska porodica Sijarić. Po povratku u Amsterdam govorio je o svom iskustvu i okolnostima pod kojima žive ljudi u BiH i opkoljenom Sarajevu. Njegova porodica kaže da se sjećao posramljenim i pod dojomom da nije učinio ništa, jer je sa sobom u Sarajevo usljed okolnosti donio samo nešto malo hrane i lijekova, dok porodica Sijarić njegov ulazak u opkoljeno Sarajevo smatra herojskim činom. Već 9. septembra 1993. napisao je pismo porodici Sijarić, koje je punih 28 godina čekalo da stigne na adresu.