Pismo nakon 28 godina

Po povratku u Amsterdam, Gerard Spekman govorio je svojim prijateljima i porodici o iskustvu koje je doživio prilikom mirovonog marša Mir sada i o nemogućim okolnostima pod kojima su živjeli stanovnici opkoljenog Sarajeva.  Gerard je u Sarajevu ostao dva dana, prvu noć je noćio u hotelu Holiday Inn, a drugu u domu porodice Sijarić. Od svega,  najviše ga je dojmilo gostoprimstvo i ljudska toplina koje su mu unatoč strahovitoj ratnoj stvarnosti pružile Sabina Sijarić i njena porodica. I pored neimaštine i skromnog jelovnika, jer je hrana u Sarajevu 1993. bila rijetkost, i sama više gladna nego sita – porodica Sijarić ga je te noći ponudila i počastila svime što je imala. U dnevniku koji je vodio na mirovnom maršu Mir sada, o noći provedenoj sa porodicom Sijarić, Gerard piše da mu je zbog toga bilo jako teško, jer je znao da su ljudi u Sarajevu gladni, ali ih nije mogao odbiti jer bi time uvrijedio njihovo dostojanstvo! Svojim, pomalo ljutim unucima, kojima je tog ljeta 1993. otkazao dogovoreni godišnji odomor, pričao je o dvijema djevojčicama, Sabininim unukama, koje zbog granatiranja nisu smjele izaći iz svog doma i koje su uskraćene za normalno djetinjstvo.

Već 9. septembra 1993. Gerdard je napisao je i poslao pismo Sabini Sijarić, koje se zbog totalne blokade Sarajeva i nemogućnosti da uđe u grad, vratilo na njegovu adresu u Amsterdam. Gerard Spekman, umro je 2002. godine, kao i Sabina Sijarić. Među njegovim ostalim ličnim predmetima, porodica je sačuvala vraćeno i neotvoreno pismo, u nadi da će nekada naći svoj put do Sarajeva. I našlo ga je, 28 godina kasnije. Gerardova najmlađa unuka, prilikom posjete Sarajevu početkom 2022. uz posredovanje i pomoć Historijskog muzeja BiH, uspjela je pronaći porodicu Sijarić i predati pismo Sabininoj kćerki. Ovakvim spletom događaja, Gerard Spekman – mirovni aktivista, čak i posthumno je izrazio svoju solidarnost sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima.